Trinaest minuta majstorske filmske minijature Nebojše Slijepčevića dovoljno je da si postavite jedno od najvažnijih etičkih pitanja koje si možete postaviti o sebi. Trinaest minuta te minijature dovoljno je i da u dnu utrobe osjetite strah zbog kojeg nećete biti sigurni u odgovor.
Nebojša Slijepčević u svojem Zlatnom palmom nagrađenom kratkom filmu, 'Čovjek koji nije mogao šutjeti' izveo je jedan vrlo dojmljiv manevar. Taj se manevar sastoji od toga da nam naslovnog, po svemu glavnog i definitivno jedinog junaka u ovome filmu nije predstavio do devete od ukupno trinaest minuta trajanja. Jest, bio je on u tom kobnom vlaku, u tom klaustrofobičnom kupeu od samog početka priče, vidio je sve što su vidjeli i ostali putnici, čuo sve što su čuli i ostali putnici, ali Slijepčević nije samo njegov junački čin smjestio tek u treću trećinu filma. I njega samog, kao osobu koja se izdvaja od ostalih i aktivno reagira - predstavio je tek tada. Dotad je bio samo lice u kupeu.
vezane vijesti
Prvih otprilike osam i pol minuta sva zbivanja pratimo kroz jedan drugi lik - muškarca od kojih četrdesetak godina koji se vozi u istom kupeu i kojeg budi iznenadno zaustavljanje vlaka. Isprva zbunjen, on svoje suputnike pita gdje su, ovi mu ne znaju odgovoriti jer kroz prozor ne vide znak s nazivom mjesta, on izlazi u hodnik, pali cigaretu, gleda kroz drugi prozor, a onda spazi paravojsku, čuje što traže od vlakovođe i shvati da se događa nešto jako loše.
Kroz tog muškarca, za kojeg ćemo ubrzo saznati da se zove Dragan i da mu je obiteljska slava ona svetog Đorđa, doživjet ćemo sve ono što se događa do ključnog trenutka reakcije čovjeka koji nije mogao šutjeti. Kroz tog muškarca, kojeg uobičajeno iskreno i uvjerljivo glumi Goran Bogdan, doživjet ćemo strepnju, strah, prigušen revolt, podosta poricanja i ponešto nade, izražene u razgovoru s prestrašenim mladićem bez dokumenata koji sjedi preko puta njega. Na tom muškarcu, čije mikrotrzaje, poglede, uzdahe i previranja tako zorno dočarava Bogdan, vidjet ćemo i da ne odobrava ono što se događa, da je zgrožen, utučen, možda čak i ljut, ali i utučen strahom. U tom ćemo muškarcu prepoznati ono što bismo vjerojatno osjećali i sami. I ono što su vjerojatno osjećali i svi ostali u tom vlaku.
To je prvi razlog iz kojeg je toliko upečatljiv taj Slijepčevićev pripovjedački manevar prebacivanja fokusa na čovjeka koji ne samo da nije glavni junak filma, nego uopće nije junak. Drugi je razlog još jači.
Čovjeka koji nije mogao šutjeti, lika u ovome kratkom filmu nadahnuo je Tomo Buzov, umirovljeni oficir JNA koji se 1993. godine suprotstavio pripadnicima srpske paravojske i njihovu izdvajanju muslimana iz vlaka na stanici u Štrpcima. Buzov je zbog tog suprotstavljanja izgubio glavu, ali ju je zato spasio 17-godišnjem muslimanskom mladiću. I to je sve što trebamo znati o Tomi Buzovu da bismo znali da je bio junak. Ne moramo znati kako se osjećao kad se vlak zaustavio. Ne moramo znati što je točno mislio. Ne moramo znati čak ni da je u tom vlaku bio zato što je išao u posjet sinu, koji je tada upravo bio pri kraju odsluženja vojnog roka. Ništa ne moramo znati. Sve te osjećaje straha, strepnje, nade, koje je Buzov sigurno osjetio jer je bio ljudsko biće, kao i svi, mi ne moramo upoznati na njegovu licu jer Tomo Buzov nije bio kao svi.
Iako je vrlo vjerojatno osjećao sve isto što bi osjećali svi ljudi, on je u tom vlaku jedini reagirao. On se jedini suprotstavio. On je ondje bio jedini junak.
Prikazujući kontekst straha koji paralizira sve ostale osjećaje i vrijednosti kroz drugog čovjeka, Slijepčević je u ovome filmu postigao to da je čin Tome Buzova prikazan kao čisto herojski, što je i bio. Jer nebitno je koliko se bojao, jesu li mu se ruke oznojile kad je spustio novine koje je čitao da bi pogledao kroz prozor, nebitno je kolika je bila veličina knedle u grlu koja ga je možda gušila kad je progovorio u lice sprskom paravojniku, nebitno je s koliko je tuge pomislio na svoju obitelj kad su ga odvodili, nebitno je koliko je panike osjetio i je li je uopće osjetio kad su ga odveli. Bitno je samo to što je rekao i kako se postavio. I bitno je da je zahvaljujući njemu jedan čovjek preživio.
A to je Slijepčević sjajno postavio - prikazujući nam kontekst straha i užasa kroz doživljaj jednog čovjeka koji nije junak, a čistu hrabrost, čast i požrtvovnost - kroz postupak drugog čovjeka, junaka. Slijepčević nas takvim postupkom pita koji smo od ta dva čovjeka mi. Točnije, samo nas pita jesmo li čovjek koji ne može šutjeti. Jer ovaj koji se boji svakako jesmo. Svi su.
Po ovom planetu hodam nešto manje od 54 godine, što je dovoljno da znam kako dijelim iste vrijednosti i razmišljanja kakve je imao Tomo Buzov. No tih pedesetak godina isto su tako dovoljne da znam nešto drugo. Da sam bila u tom vlaku, činjenica da odvode muslimane samo zato što su muslimani definitivno bi me revoltirala. Činjenica da to čine pripadnici okrutne paravojske užasnula bi me, prestrašila i razbjesnila. No bih li se usudila reagirati kao Buzov?
Slijepčević mi je kroz Gorana Bogdana i njegovu mješavinu svih tih osjećaja pokazao da, iako dijelim iste vrijednosti kao i Buzov - možda ne bih. I zato je ovo brijantan film. Jer nas, zbog te spoznaje, tjera da razmislimo ne samo o količini hrabrosti koja je potrebna da se učini tako nešto. Nego i o stvarnoj težini vrijednosti koje gajimo, a koje, ako nismo spremni u njihovo ime reagirati kao Buzov, zapravo u konačnici i u praksi - ne znače ništa. Sjajan, sjajan, razbuđujući film.
