Prvi kontakti Apostolske Stolice i Hrvata uspostavljeni su još u sedmom stoljeću kada se prema istočnorimskom caru Konstantinu Porfirogonetu „pokršteni Hrvati (...) nepokolebivom vjerom zaklinju da nikada neće provaljivati u tuđe zemlje i ondje ratovati, nego će radije živjeti u miru sa svima koji to htjednu”. Odnosi između pape i Hrvata zapadaju u kratkotrajnu krizu u vrijeme vladanja kneza Domagoja (864.–876.).

Mletački kroničar Ivan Đakon, zbog neprijateljskog odnosa prema Veneciji i podupiranja gusarstva, kneza Domagoja opisao je kao „pessimus Sclavorum dux”/„najgori knez Slavena”. S obzirom na to da nije pokazao milost prema svojim urotnicima, papa Ivan VIII. godine 875. podsjetio ga je na vladarsku velikodušnost te mu je savjetovao da svoje protivnike ne kažnjava smrću nego izgonom iz zemlje, kako priliči jednom kršćanskom vladaru.

Nakon Domagojeve smrti na vlast dolazi probizantski orijentiran Trpimirov sin Zdeslav (878.–879.), kojega isti papa hvali te mu preporučuje sigurnost legata Apostolske Stolice na proputovanju za Bugarsku. U Istočnom Rimskom Carstvu tada vlada ambiciozni car Bazilije I. Makedonac (867.–886.), koji uspijeva vratiti moć i ugled posrnulom divu. Osnivanjem bizantske teme Dalmacije ojačao je bizantsku vojnu nazočnost u dalmatinskim gradovima. Bazilije je, davši ustupke bugarskoj Crkvi, uspješno dokončao borbu s Rimom za idejnu prevlast Bizanta nad Bugarskom. To je vrijeme kada je Bizant pomoću djelovanja Ćirila i Metoda ostvario znatan utjecaj nad južnim Slavenima.

Probizantski orijentiranog Zdeslava 879. godine nasilno svrgava s vlasti Branimir (879.–892.). Nakon što se domogao vlasti, obratio se papi Ivanu VIII. Branimir se papi obraća kao „dragi sin, (te) u svemu želi biti vjeran i poslušan sv. Petru”. Nema sumnje da su u Rimu sa zadovoljstvom gledali na novog hrvatskog vladara, a o tom i prethodno spomenuto pismo od 7. lipnja 879. U pismu papa poručuje Branimiru da je na blagdan Uzašašća 21. svibnja 879. na oltaru sv. Petra blagoslovio kneza i cijeli njegov narod.

Hrvatska povijesna znanost, pogotovo ona starija, to pismo tumačila je kao međunarodno priznanje Hrvatske. S obzirom na to da u Branimirovo vrijeme nije bilo međunarodne zajednice ne može se govoriti o međunarodnom priznanju, ali prema riječima dr. sc. Nevena Budaka u serijalu „Hrvatski kraljevi” pismo je važno jer se papa obraća izravno Branimiru te ga on u pismu tretira kao samostalnog vladara.

Ako uzmemo u obzir moć i utjecaj rimskih papa u srednjem vijeku, možemo zaključiti da je najvažnija političko-vjerska institucija tim pismom priznala samostalnost hrvatskog vladara. U nedavnoj prošlosti bilo je nekoliko prijedloga da se dan 7. lipnja u Republici Hrvatskoj obilježava kao Dan državnosti. Ti prijedlozi nisu zaživjeli, ali je odlučeno da se taj dan obilježava kao Dan hrvatske diplomacije.